Često postavljana pitanja

Šta je ovisnost?

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije ovisnost je "stanje, psihičko, a ponekad i tjelesno, koje se odlikuje promjenom ponašanja i drugim promjenama, što uvijek uključuje neodoljivu želju za uzimanjem psihoaktivne supstance, stalno ili povremeno, kako bi se postigao njen psihički učinak, a ponekad da bi se izbjegla neugoda zbog njenog neuzimanja."

Ko je ovisnik?

Ovisnici o psihoaktivnim supstancama iskazuju  psihološke, socijalne i moralne karakteristike koje su neadekvatne da podrže dobro regulisan, funkcionalan i trezven životni stil. Njihova ponašanja i razmišljanja, također, nisu usklađena sa društveno prihvatljivim standardima, što otežava njihovo svakodnevno funkcionisanje.

Problem ovisnih osoba nije prvenstveno psihoaktivna supstanca, iako je korištenje supstanci znatno doprinijelo mnogim njegovim ličnim, emocionalnim i socijalnim problemima. Ovisnik je uveliko otuđen od društva.

Ljudi koji zloupotrebljavaju psihoaktivne supstance često imaju određene karakteristike koje uključuju nedostatak svjesnosti, loše rasuđivanje, nedostatak uvida, loše testiranje realnosti i slabe vještine donošenja odluka (De Leon, 2000.). Oni, također, imaju lošu samoprocjenu, što se ogleda kroz nisko samopoštovanje i negativan socijalni i lični identitet (De Leon, 2000., Sugarman, 1974.).
Ovisne osobe imaju teškoće u adekvatnom nošenju sa osjećanjima, te doživljavanju, identificiranju i izražavanju osjećanja. Oni pate od osjećanja krivice i stida, neprijateljstva i ljutnje, te nisu u stanju da dožive određene emocije. (De Leon, 2000.).
Ljudi koji zloupotrebljavaju psihoaktivne supstance imaju probleme u ponašanju koji ih sprječavaju da uspostave produktivne odnose sa drugima.  Međuljudski odnosi i način komunikacije sa ljudima su okarakterizirani nedostatkom povjerenja i iskrenosti.  (De Leon, 2000.).

Šta predstavlja oporavak od ovisnosti?

Oporavak predstavlja promjenu životnog stila i identiteta što je mnogo više od prestanka korištenja psihoaktivnih supstanci.

Doslovno, ovisnik o psihoaktivnim supstancama koji se oporavlja treba se ponovno otkriti. Osim prestanka zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, on treba odustati od mnogih navika povezanih sa njegovim ranijim životom. Proces liječenja u terapijskoj zajednici potiče njegovu samosvijest i pomaže mu da izgradi zdraviji pogled na samog sebe. On treba odbaciti stare slike povezane sa supkulturom korištenja droge. Umjesto njih, on treba prihvatiti novi sistem vrijednosti koji podržava društveno produktivan životni stil bez psihoaktivnih supstanci.

Individualna motivacija, spremnost za promjenu i predanost trezvenom načinu življenja su ključni za proces oporavka.

 

ŠTA je recidiv?

Recidiv ili ponovno uzimanje supstance nakon perioda neuzimanja je uobičajena odlika ovisnosti, i višestruke epizode liječenja su uobičajene prije nego je ovisna osoba sposobna da vodi trezven život.

Iako je jedan broj korisnika koji završe program u terapijskoj zajednici sposoban da održi život bez psihoaktivnih supstanci, drugi nisu baš tako uspješni. S obzirom na visok stepen recidiva među korisnicima ovisnim o psihoaktivnim supstancama, naročito među onima koji su napustili program tretmana, ovisnost o psihoaktivnim supstancama se često karakteriše kao hronični recidivirajući poremećaj. 

 

Šta je terapijska zajednica?

Zajednica kao metoda podrazumijeva specifičan pristup tretmanu ovisnika o psihoaktivnim supstancama (De Leon, 2000.). Tretmanske intervencije su usmjerene tako da utječu na  ponašanja ili da doprinesu podizanju svijesti korisnika primjenom zajednice kao glavnog izvora tretmana. Unutar konteksta terapijske zajednice koriste se intervencije kojim se utječe na promjene,  oblikovanje ili upravljanje pojedinačnih ponašanja, osjećanja i  razmišljanja kako bi se uskladili sa socijalizirajućim normama i  vrijednostima zajednice. Ovaj pristup zahtijeva terapijsko okruženje izgrađeno na normama i vrijednostima zajednice, hijerarhijsku socijalnu strukturu koja definiše pozicije i uloge, te set uvjerenja i filozofija „ispravnog življenja“ unutar čijeg konteksta se dešava proces promjene. U biti,  ono što je potrebno je stvaranje terapijskog okruženja organiziranog  kao porodica i predvođenog hijerarhijom racionalnih autoriteta (surogat  roditeljske figure, stariji itd.).

Iz navedenog možemo zaključiti da terapijska zajednica pojedincu obezbjeđuje okruženje za liječenje kroz svoje osoblje i korisnike, svakodnevnu strukturu i socijalnu hijerarhiju, ali je na svakom korisniku da se lično uključi u aktivnosti zajednice i terapijske procese. Samopomoć i međusobna pomoć zahtijevaju da pojedinac preuzme inicijativu da razvija svoje liječenje i u isto vrijeme da doprinosi procesu promjena u drugima.

Važan zahtjev za osoblje koje radi u terapijskoj zajednici, osim njihovih kliničkih vještina i znanja, je sposobnost da budu uzori korisnicima. Uzori trebaju konkretno demonstrirati apstraktne koncepte ponašanja koji se prezentiraju kao društveno prihvatljivi.